Drugi dan smo išli do potoka koji teče ispod manastira Novo Hopovo. Uz Sašu domaćin mi je bio i g. Robert Stojecki. Tamo se nalaze slični minerali kao i u središnjem dijelu Fruške gore kamo spada Kozje Brdo. No, ponekad je moguće naći jako plave ahate, a ima i dosta kalcedonskih žila koje izgledaju poput onih na Kamenom Vrhu, samo što nisu u andezitu nego u serpentinima. U tom predjelu sam vidio kako ustanova nacionalnog parka ipak nije na nivou na kakvom su nacionalni parkovi u Hrvatskoj. Prilikom šumskih radova i sječe drveća, radnici šumarije, pod čijom je to ingerencijom, jako su devastirali područje potoka oborenim deblima, granama koje nisu trebali, a ima i dosta konzervi i plastike što se ne bi smjelo nalaziti u nacionalnom parku. I sami domaćini priznaju da će trebati proći još neko vrijeme kako bi u tim stvarima koje se tiču ekologije i zakonodavstva vezanog uz to dostigli Hrvatsku.

Malo smo se duže zadržali u razgovoru oko mogućnosti djelovanja udruga i njihovog financiranja od strane lokalne zajednice i putem natječaja. U Hrvatskoj je to neusporedivo bolje riješeno nego u Srbiji, što i je jedan od razloga skromnog razvitka tzv. civilnog društva. Prostora za napredak sigurno ima puno, naročito nakon potpisivanja sporazuma o pretpristupnim pregovorima između Europe i srbije, no moji sugovornici su bili jako pesimistični.

Trenutno je u Srbiji, pa tako i u Vojvodini trend seljenja stanovništva iz manjih sredina u velike gradove poput Novog Sada i Beograda. S jedne strane to rezultira rastom vrijednosti nekretnina u gradovima i opadanjem cijena nekretnina u bivšim industrijskim centrima poput Bora koji se sve više urušavaju. I u Novom Sadu ima elitnih četvrti gdje su kuće kao na Šestanovcu ili Pantovčaku, a većina ljudi pokušava spajati kraj s krajem. Tu je situacija slična kao u Hrvatskoj, s time da je prosječna plaća u Srbiji 200 eura. Kod nas je ipak nešto više, no i cijene su nešto veće, pa smo otprilike na istom.

Prije povratka još smo posjetili dva osobenjaka, g.Bratislava Vološkina i g.Ivana Rijavca. Obojica su veliki zaljubljenici u minerale i stanovi su im doslovno skladišta minerala. Nalaze im se čak i u kuhinjama. Dok g.Vološkin ima zbirku poput većine hobista i skuplja ono što mu se dopadne, g.Rijavec, koji je inače bivši državni inspektor za rudarstvo, svoju kolekciju uzima jako ozbiljno. Posvetio se skupljanju rijetkih i velikih primjeraka minerala, a uz vrlo lijepu zbirku minerala s područja Srbije voli imati i rijetke pa time i skupocjene minerale iz čitavog svijeta. Iako su mene više zanimali minerali Srbije, općenito gledano to je svakako jedna od vrjednijih zbirki u Srbiji, pa možda i u ovom dijelu Europe. Tako da je još veća šteta što nemaju neki adekvatan prostor gdje bi to mogli izlagati. Naravno, domaćini su bili dobri domaćini i nisu škrtarili, tako da sam dobio puno primjeraka za zbirku lepoglavske udruge. Dio minerala bit će moguće vidjeti na izložbi koja će biti na Festivalu lepoglavske čipke u rujnu. Brkove će omastiti i članovi lepoglavske udruge, ali tek nakon sortiranja i odvajanja izložbenih primjeraka.

Nakon povratka u Ilok, još sam malo uživao u čarima Slavonije. Navečer je bio noćni nogometni turnir, gdje se skupio čitav gradić. Prodavali su se mlječeci, kokice, sladoled itd., a sve po cijenama tek toliko da se pokriju troškovi i malo zaradi. Mladež je uživala i to je sigurno način kako izbjeći mrtvilo koje zavlada na kopnu kad je ljeto i sezona odlazaka na more. Jedino što je u Iloku loše ja voda. Poput dravske pije se samo dok se mora, ali većina stanovnika za piće vodu kupuje. Neusporediva je s vodom iz naše Ivanščice. Zato neki Iločani kažu da imaju more vinograda pa se vodom ne zamaraju.

Vraćajući se prema autoputu, te gledajući za naše pojmove nepregledne oranice, nekako su mi u glavi odjekivali stihovi Shortijeve „Dođi u Vinkovce“. Gledajući seljake koji strpljivo čekaju kad će stati koji kupac da kupi breskve ili lubenice, sama po sebi se nametnula usporedba s našim Vidovčancima koji isto tako trže uz cestu. A tako trže i u Vojvodini i u Srbiji. Čovjek osjeti bliskost prema tim ljudima koji novac zarađuju znojem natapajući svaki pedalj zemlje. Osjetiš i srdžbu prema nesreći i gluposti koja od njih traži da ponekad za tu zemlju proliju i krv.

Vozeći se prema Zagrebu i Zagorju, Slavonija, njezini ljudi i ravnica ostali su daleko za mnom, ali uvijek blizu srca.

(tekst:Dalibor Bartulović Dado i Miroslav Stivčić)

Damir Vrtar